Satkana od snova...

.


10.05.2016.

Budim se...

Svaki put kada pogledam tu preslatku malu djevojcicu shvatim da ti i ja nikada nismo trebali niti trebamo biti mi!!!!

09.05.2016.

Posao, kolege...

U jednom od prethodnih postova pisala sam o svom poslu. Spomenula sam i zaposlene...U posljednje vrijeme nesto mi privlaci paznju kada su moje radne kolege upitanju. Trenutno nas je 12 zaposlenih, 11 djevojaka i 1 muskarac. Kada je posao upitanju svi se vecinom slazemo, pomazemo jedni drugima. I privatno se druzimo. Oni se znaju 2 godine, ja sam nova tu...tek ih upoznajem i jedna njihova osobina mi se uopste ne svidja. Njihovo ponasanje prema jednoj kolegici. Ja ne znam jel ona to zasluzuje i jel to treba bas tako.      

Dok je ona prisutna super su s njom, sale se, pricaju...ali cim ona ode pocinje prica o njoj, kakva je, sta radi kada ode s posla, koliko laze, kakav zivot vodi i slicno.

U pricu o njoj je ukljucena cak i direktorica, i ona sama se upusta u traceve o njoj...i nju zanima sve sto i moje kolege...

Trenutno ih zanima jel ona zaista ima momka ili laze sve, u toku 2 godine koliko je znaju niko nije vidio momka pored nje...a pored toga tu je i novac koji ona zaradjuje van posla. Angazovana je cak i sestra od jedne kolegice koja je prati svaki put kada kaze da ide na kafu poslije posla na drugi kraj grada...nakon te kafe ona uvijek ima novac.

Djevojka jeste malo „na svoju ruku“ , jeste malo iritantna, ali dali je uredu ponasati se tako prema njoj? Dali je uredu pricati jedno a raditi drugo?        

07.05.2016.

Sestra

 

Imam mladju sestru, s kojom se nisam trudila graditi taj sestrinski odnos koji imaju druge sestre koje znam. Nikada nismo izlazile skupa, nikada nismo pricale o momcima, o vezama, nismo cak ni u kupovinu isle skupa.

Ona je potpuna suprotnost mene. U vecini slucajeva to je dobo. Nazalost.

Unazad mozda tri cetiri mjeseca pokusale smo promijeniti nesto u nasem odnosu...iz razloga sto se ona planirala udati, a nakon udaje i otici, ne u susjedni grad ili drzavu vec na drugi kontinent...

I cini mi se, da smo se prije potrudile oko naseg odnosa da smo mogle biti super sestre...uzviale smo u svakom trenutku koji smo provele skupa...prvi put smo isle skupa u kupovinu, prvi put smo rucale zajedno, prvi put smo poklonile nesto jedna drugoj, prvi put smo pricale jedna sa drugom kao sestre, kao prijateljice.

Prvi put smo jedna drugoj rekle „VOLIM TE“...

Otisla je prije 7 dana...meni se cini kao da je proslo 7 godina vec...trudimo se pricati sto vise jedna s drugom, sada neke stvari dijeli samnom prije nego s mamom, pita me za savjet...

Ucinit cu sve sto je do mene da izgradimo odnos kakav nismo gradile dok smo bile skupa pod istim krovom...bit cemo sestre kakve smo trebale biti od samog pocetka.

 

07.05.2016.

Nesto sto me ispunjava...

To je moj trenutni posao.

Radim u udruzenju djeca s poteskocama u razvoju. Obavljam posao medicinske sestre. Prvih mjesec dana osjecala sam veliki strah, trudila se uociti sve potrebe djece, biti tu za sve sto im treba. Mislila sam da ne znam kako se ponasati s djecom, kako necu znati prepoznati sta zele u datom trenutku, kako im necu moci pomoci na odgovarajuci nacin.

Ali sam se prevarila...vec nakon par dana i sama sam se ponasala kao djete, cudno je kako djeca ucine da i sam postanes poput njih...

Pozelis biti neiskvaren, nevin, cist poput njih...da u svemu oko sebe vidis samo dobro, da u svemu prepoznajes ljubav...Sa svakim djetetom sam stvorila neku vrstu komunikacije, vecina njih nema mogucnost govora, pa moras prepoznati sta zele bez da ti kazu...ponekad je to tako sto pakazu sta zele, ponekad jednostavno moras pogadjati vise puta dok ne vidis na njihovom licu da je upravo to ono sto zele.

U udruzenju su zaposlene osobe vecinom mojih godina...mladje osobe : )  i svi smo se nekako uklopili, postali tim koji ne djeli poslove, vec svi zajedno pomazemo jedni drugima i to je jedno divno iskustvo koje nikad prije nisam dozivjela.

Svako od nas ima „svoje“ djete...djete koje je na neki nacin ostvarilo najbolju komunikaciju i povezanost s nekim od nas...mene je osvojio djecak s Apert sindromom, ima 3 godine.

On je najveci borac kojeg sam upoznala u zivotu. Djecak koji je svojom upornoscu prohodao iako nema normalno formirana stopala, djecak koji sam jede iako nema prstice...suhu hranu ne dopusta da mu daje bilo ko osim njega samog. Nedavno je bio na operaciji prstica ruke gdje su mu odvojena po dva prstica na obje ruke.

Sada pokusava pricati...pored mama, babo, nana, dedo naucio je reci Nina i teta (tako zove nas djevojke u udruzenju) presretan je sto moze pomjerati odvojene prstice pa vise puta dodje i kaze „Vidi“ a onda zavrti prsticima...svojim osmjehom u meni budi tako puno osjecanja...svaki put nakon sto mu promjenim pelenu, ustane, pogleda me s osmjehom, vikne tetaaaa i zagrli najjace sto moze.

Prvi put imam nesto sto me ispunjava u potpunosti, imam nesto sto me cini boljom, sretnijom osobom.

 

05.05.2016.

Ponovo tu..

Proslo je sigurno par godina od mog posljednjeg posta na nekom od otvorenih blogova. Promjenilo se puno toga, promjenilo se sve...

Bjezanje od svega sto me plasi, uznemirava, dovodi u stanje ocaja nije bas puno pomoglo....morala sam prestati sa puno toga, morala sam poceti ispocetka. Fakultet nisam zavrsila, okrenula sam se svom zanimanju koje sam stekla u srednjoj skoli, zavrsila staz, a zatim krenula u potragu za poslom.

Posao medicinske sestre u bolnici, ambulanti ili bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi u nasoj drzavi tesko da mogu dobiti, na svaki konkurs na koji sam se prijavila dobila sam skoro isti odgovor...sta cekas idi u Njemacku!!!

Zelim biti ovdje!

Tako da sam pocela raditi u jednoj agenciji gdje sam na neki nacin radila svoj posao. Pazila sam starije osobe, pripremala im obroke, njegovala, odvodila doktorima i slicno...da, to nije u sustini posao o kom sam sanjala ali mi je bilo dosta toga da sjedim kuci ili da slusam o tome da trebam ici negdje da bih radila.

Nesto vise od pola godine rada za tu agenciju me ucinilo drugom osobom...vratilo se strpljenje koje sam izgubila, vratila se neka doza samouvjerenosti, vratila se zelja da budem uspjesna bar u necemu. I dok sam radila za drugu porodicu, javila se prilika za nesto boljim poslom, vise placenim, s osiguranim slobodnim danima, normalnim radnim vremenom...